Zanimao
ju je ljudski duh, satima je znala voditi razgovor
o ljudskoj prirodi, nebeskim prostranstvima, vremenima
koja su bila mnogo prije nje same.
Bila je veliki covjek, uvijek
je nastojala biti bolja, a bila je najbolja.
Htjela je puno da kaze svijetu
i imala je veliku riznicu u sebi, riznicu znanja,
riznicu razmišljanja, pouke, savjeta, podrske.
Voljela je muziku, izlaske. Imala je prepoznatljiv
stil u svemu što je birala. Njena soba je
uvijek bila puna njenih prijatelja.
U
Mersihi su svi vidjeli neko svoje utocište,
svakome je imala nešto dati od sebe. Poznavala
je jako puno ljudi, svi su bili privuceni radošcu
i energijom kojom je zracila. Okupljala je ljude
oko sebe, zbližavala razlicitosti. U njenim
prelijepim plavim ocima zaista su se mogle vidjeti
male iskrice, u svakom svom osmijehu ona je bila
iskrena. U njoj je uvijek postojala želja
za usrecivanjem drugih. Sve svoje prijatelje je
brižno pazila uvijek je znala nacin kako
izmamiti osmijeh na licu drugog, nalazila je milione
sitnica, ogromnih sitnica koje je darivala, ne
za posebne prilike, vec bilo kad.
Za Mersihu je svaki dan bio posebna
prilika.
Bila je prelijepa djevojcica a izrasla je u jos
ljepsu djevojku, krupnih ociju i snena pogleda,
pogleda koji se ne zaboravlja nikada. Pogleda
u kome je bila neizmjerna dubina, pravo ogledalo
njene iste takve duse.
Sa njom nikada nikome nije moglo
biti dosadno, jer je ona od života pravila
radost, ushicenje, dogadjaj. Voljela je da putuje,
da koraca nepoznatim ulicama, razgleda izloge,
da srece nove ljude.
Sa svojim prijateljima je uz
kafu caskala u HD-u, Centru, Mozartu, FIS-u, Omladinskom,
Tržnom, Jezz-u...
Putovala je. Putovala je sa mamom,
prijateljima. Putovala je i željela još
puno toga vidjeti. Sjedinjavala je u sebi citavu
civilizaciju, sve ljudsko u samo jednoj osobi.
Željela je vidjeti Pariz, Amsterdam, Madrid,
Južnu Ameriku.
