Svaka
njena rijec i misao predstavljali su dobro djelo.
Njene su namjere bile beskrajno ciste i iskrene.
Podariti starcu svoj studentski rucak, pomoci
starici da ponese ceger sa pijace, kupiti uplakanoj
djevojcici cokoladu, udijeliti siromašnom,
podijeliti novac sa prijateljima, voljeti i staro
i mlado, sjetiti se svakog znacajnog datuma –
to je samo Mersiha znala.
Voljela je svoju najblizu porodicu. Svaki njen
clan mogao bi citav roman napisati o njoj, a da
opet ne kaze sve. Govorila je " mi smo stvarno
jedna bliska porodica. " Nažalost, porodica
se razdvojila, i kada je Mersiha otišla na
fakultet u Sarajevo
na jednoj razglednici je napisala: “ Svi
smo se raspršili”.
Koliko tuge, nostalgije jednog iskrenog srca…
Ali
nada je uvijek ostala u ponovno vidjenje u novi
sretni zajednicki život i to jedinstvo koje
se nije moglo postici fizicki, ostace u dušama,
dok god se živi.
Uživala je okružena svojim najbližim,
njen smijeh se orio, a svjetlost i toplina uvijek
su dolazili od mjesta gdje je sjedila. Niko nije
znao kao ona da se smije i uživa u šalama,
da ih razumije i da ih sasluša, da ih isto
tako kaže drugima da bi ih razveselila.
Teško je nabrojati sve Mersihine vrline i
ljubavi. Njeno svestrano srce nije poznavalo ograde
i kapije. Bilo je otvoreno za sve novo, lijepo
i živo.
